POSTANI FOREX TREJDER – POGLEDAJ KURS

Pretraga
Close this search box.

Protokoli za pozajmljivanje u svetu decentralizovanih finansija

Protokoli za pozajmljivanje su jako važni u svetu decentralizovanih finansija.

Najbolji način da se upoznamo sa konceptom protokola za pozajmljivanje jeste da se prvo podsetimo kako funkcioniše odgovarajući institut u tradicionalnom finansijskom sistemu.

DeFi protokoli za pozajmljivanje imaju za cilj da oponašaju najvažniju ulogu svake banke u finansijskom sistemu, a to je depozitno-kreditna funkcija. Naime, moderne komercijalne banke uprošćeno funkcionišu tako što prikupljaju sredstva deponenata, koji oročavaju svoj novac na unapred ugovoreni vremenski period.

Za vreme tog perioda, deponenti načelno nemaju pravo da raspolažu oročenim sredstvima. Kao i kod svakog pravila i ovde postoji izuzetak, gde je u određenim slučajevima moguće povući sredstva i pre isteka, ali se gubi pravo na kamatu ili se kamata eventualno isplaćuje ne u punom iznosu, već proporcionalno periodu deponovanja.

Nakon isteka ugovorenog perioda, banka isplaćuje deponentima glavnicu i kamatu koja predstavlja prinos deponenata. Stopa kamate koju banka isplaćuje deponentima naziva se pasivnom kamatnom stopom i ona predstavlja trošak banke. S druge strane, tako deponovana sredstva banke koriste za plasiranje fizičkim i pravnim licima kojima su ona neophodna radi zadovoljavanja ličnih potreba, širenja poslovanja itd. Kamatna stopa po kojoj banke plasiranju sredstva svojim klijentima naziva se aktivna kamatna stopa.

U zavisnosti od različitih parametara poput kreditne istorije, sredstava obezbeđenja, iznosa kredita, vremena trajanja kredita itd., banka može različitim klijentima odobravati drugačije kamatne stope. Aktivna kamatna stopa je, naravno, uvek veća od pasivne kamatne stope, jer komercijalna banka ostvaruje glavni deo svojih prihoda na razlici između ove dve kamatne stope.

Može se reći da je ovakav sistem komercijalnog bankarstva bio prisutan decenijama i da je funkcionisao. Međutim, ako se prisetimo da smo na početku ovog poglavlja saznali da su u današnje doba kamatne stope ili ispod 1% ili su čak i negativne (što znači da deponenti banci plaćaju da im čuva sredstva), a da u isto vreme banke ostvaruju rekordne profite i pri čemu im tržišna kapitalizacija samo raste, jasno je da postoji ogroman prostor za promenu.

I to promenu na bolje za deponente koji žele da ostvare određeni prinos.
Upravo tu na scenu stupaju decentralizovani protokoli za pozajmljivanje koji su zapravo i prve decentralizovane aplikacije koje su doprinele porastu popularnosti čitavog DeFi ekosistema.
Protokoli za pozajmljivanje su pametni ugovori koji omogućavaju korisnicima da pozajmljuju kriptovalute po fiksnoj ili varijabilnoj kamatnoj stopi. Drugim rečima, oni imaju istu ulogu kao i banke u tradicionalnom finansijskom sistemu uz bitnu napomenu da DeFi protokoli omogućavaju isključivo zajmove u kriptovalutama, za razliku od banaka koje rade sa FIAT valutama.

U skladu sa idejom decentralizacije, protokoli za pozajmljivanje otvoreni su za sve, pri čemu svako može da pozajmi svoje kriptovalute ili da uzme pozajmicu u kriptovalutama. Ne postoji centralni autoritet koji bi odlučivao ko može da učestvuje, a ko ne. Takođe, ne postoji obavezna procedura identifikacije (KYC) niti kreditna istorija, ili drugi finansijski podaci koje banke koriste prilikom odobravanja kredita. Za određivanje kamatnih stopa zadužen je sam protokol.

Sada kada smo videli šta su protokoli za pozajmljivanje i koja je njihova ideja, vreme je da se zapitamo kako decentralizovani protokoli osiguravaju da će pozajmica biti vraćena i kamata uredno isplaćena? Ali pre toga, pođimo od tradicionalnih banaka. Kako se banke osiguravaju da će njihovi klijenti vratiti dugove? Odgovor se pre svega krije u sredstvima obezbeđenja. Naime, ukoliko dužnik ne vrati dug o dospelosti (ili ratu duga), banka ima pravo da se namiri iz pokretne stvari (npr. automobil), nepokretne stvari (hipoteka), sredstava na računu dužnika ili žiranta itd.

Vrednost predmeta je obično takva da pokriva vrednost potraživanja, mada to ne mora uvek biti slučaj. Međutim, čak i da ne postoje sredstva obezbeđenja, zahvaljujući pravnom sistemu, banka uvek može da goni dužnika (ili žiranta) pravnim sredstvima i da putem različitih blokada na računu, zabrana plaćanja itd. naplati svoje potraživanje. Naravno, dešavaju se i situacije da banka ne može da naplati svoje potraživanje iz različitih razloga i u tom slučaju banke imaju na raspolaganju opciju otpisa potraživanja ili prodaje potraživanja subjektima specijalizovanim za poslove naplate potraživanja.

Nakon što smo videli kako banke rešavaju problem naplate dugova i imajući u vidu da usled decentralizacije i nepostojanja centralizovanog posrednika, protokoli za pozajmljivanje nemaju nijednu od ovih opcija na raspolaganju, postavlja se pitanje kako su protokoli za pozajmljivanje osigurali da će dugovi biti vraćeni? Tajna se krije u nadkolaterizaciji (eng. overcolaterization).

Šta to zapravo znači? Nadkolaterizacija je najprostije rečeno situacija u kojoj da bismo pozajmili kriptovalute u vrednosti od 1.000 dolara, moramo pre toga da deponujemo kriptovalute u vrednosti od 1.500 dolara (moguće je i da je racio nadkolaterizacije npr. 130%, pri čemu bismo bili dužni da deponujemo kriptovalute u vrednosti od 1.300 dolara). Glavni razlog za ovakvu konstrukciju jeste velika volatilnost cena kriptovaluta gde se vrlo lako može desiti da vrednost kolaterala/sredstva obezbeđenja padne ispod vrednosti duga. U takvoj situaciji, koja se u ekonomiji naziva moralni hazard, dužnik više ne bi imao podsticaj da vrati dug.

Da bi se sprečio moralni hazard, protokol je podešen tako da se, ukoliko vrednost kolaterala krene da pada i ukoliko dostigne određeni nivo (npr. sa 150% vrednosti duga padne na 120%), automatski vrši
prodaja kolaterala.

Pažljivi čitalac koji je shvatio kako funkcioniše mehanizam protokola za pozajmljivanje na ovom mestu bi se mogao opravdano zapitati zašto bi neko pozajmljivao kriptovalute u vrednosti od 1.000 dolara (i platio kamatu na to) kada već poseduje kriptovalute u vrednosti od 1.500 dolara? Pretpostavimo da investitor poseduje određenu količinu Ethera za koji veruje da će mu cena porasti i shodno tome ne želi da ga proda. U isto vreme potrebna su mu i likvidna sredstva kojima bi mogao kupiti još Ethera.

Upravo u ovakvoj situaciji, postoji podsticaj da deponuje Ether koji ima i da na ime toga pozajmi još sredstava kojima može kupiti Ether. Na ovaj način, ukoliko je prognoza tačna i vrednost Ethera poraste, naš investitor je na dvostrukom dobitku nakon što vrati dug i plati kamatu. Prvo, vrednost Ethera koji je bio kolateral je porasla i drugo, zahvaljujući pozajmljenim sredstvima kupio je još Ethera i na taj način takođe ostvario prinos.
Međutim, ukoliko se prognoza ne obistini i vrednost Ethera kao kolaterala padne ispod određenog nivoa, protokol će po automatizmu prodati Ether radi vraćanja duga. Na ovaj način poverilac, a i sam protokol su zaštićeni i osim u ekstremnim slučajevima, neće doći do potpune propasti kolaterala i shodno tome neispunjenja obaveze od strane dužnika.

A sada ćemo radi boljeg razumevanja objasniti kako bi sve ovo izgledalo na konkretnom primeru sa brojkama. Zamislimo da naš investitor poseduje 1 Ether koji radi lakše matematike vredi 1.500 dolara. Na osnovu 1 Ethera deponovanog kao kolateral na platformi X sa raciom kolaterizacije od 150%, može da pozajmi DAI stable coin u vrednosti od 1.000 dolara. Kako naš investitor veruje da će vrednost Ethera porasti, odlučuje da svih 1.000 DAI zameni za 0,66 Ethera.

Sada naš investitor poseduje ukupno 1,66 Ethera (1 Ether koji stoji kao kolateral i 0,66 Ethera koje je kupio pozajmljenim sredstvima) koji vrede ukupno 2.500 dolara. Pretpostavimo da je cena Ethera porasla za 10%. To znači da 1,66 Ethera koje naš investitor poseduje sada umesto 2.500, vrede 2.750 dolara. To znači da je zahvaljujući rastu cene Ethera ostvaren profit od 250 dolara. Da nije pozajmio 1.000 dolara i da je ostao samo sa 1 Etherom, njegov profit ne bi iznosio 250 dolara, već svega 150 dolara (10% od 1.500).

Zahvaljujući pozajmici, profit našeg investitora je za 100 dolara viši nego da nije pozajmio sredstva.

U svetu finansija situacija u kojoj se pozajme sredstva da bi se pojačala pozicija u trgovini naziva se leveridž (eng. leverage). Ipak, pored izloženih blagodeti, treba imati na umu da je leveridž mač sa dve oštrice. Naime, ukoliko bi u našem hipotetičkom slučaju cena Ethera pala za 10%, onda gubitak ne bi bio 100 dolara, već 250 dolara (u praksi bi čim cena kolaterala padne ispod određenog nivoa došlo do automatske prodaje kolaterala, čime bi bili sprečeni dalji gubici).

Protokoli za pozajmljivanje i njihove prednosti

Postoje 3 razloga zašto bi se investitor odlučio da pozajmi kriptovalute.

Prvi razlog je već spomenuta vera u rast cene neke kriptovalute gde se koristi leveridž kako bi se ostvarila viša stopa prinosa.

Drugi razlog je da su investitoru potrebna likvidna sredstva u datom momentu, ali da ne želi da proda kriptovalute koje ima, bilo iz razloga što smatra da će njihova vrednost da raste (u tom slučaju bi bilo iracionalno prodavati određenu količinu kriptovaluta po nižoj ceni kad će u budućnosti ista količina koštati više), bilo da bi izbegao plaćanje poreza na kapitalnu dobit (ovo pod pretpostavkom da je ostvarena kapitalna dobit kao i da postoji poreski događaj u konkretnom slučaju prema zakonodavstvu relevantne jurisdikcije).

Treći razlog je da investitor planira da plasira pozajmljena sredstva, pri čemu očekuje da će ih unutar istog vremenskog perioda plasirati po višoj stopi od kamatne stope koju je dužan da plati protokolu za
pozajmljivanje.

Još jedna prednost pozajmljivanja preko decentralizovanih protokola jeste brzina i jednostavnost same procedure. Naime, dok su za odobravanje kredita u tradicionalnim bankama uz ispunjavanje svih predviđenih procedura, potrebni dani i nedelje, pozajmljivanje kriptovaluta traje svega nekoliko minuta, pri čemu uopšte nije neophodno da se poverioci i dužnici poznaju, niti da imaju bilo kakav međusobni kontakt. Zahvaljujući blokčejn tehnologiji čitav proces se putem pametnog ugovora vrši automatski.

Međutim, nisu samo investitori, odnosno dužnici u prilici da iskoriste benefite decentralizovanih protokola za pozajmljivanje. I poverioci imaju i više nego dobru motivaciju da pozajme kriptovalute koje poseduju. Naime, ukoliko neko samo drži Bitkoin, Ether ili neku drugu kriptovalutu, onda je jedini način da zaradi na njoj rast cene, a to pravim investitorima nije dovoljno. Ukoliko smo kupili neku kriptovalutu za 100 i prodamo je za 150, ostvarili smo kapitalnu dobit od 50. Bitkoin, Ether i većina drugih kriptovaluta ne isplaćuje svojim vlasnicima nikakvu vrstu dividende, kamate itd. kao što čine recimo akcije u kompaniji.

Upravo razlog ulaganja investitora u akcije određene kompanije jeste rast cene vrednosti same akcije (baš kao i kod ulaganja u kriptovalute) i isplata dividende koja predstavlja deo dobiti koju je ta kompanija ostvarila. S druge strane, vlasnik kriptovalute sada ima opciju da pored držanja kriptovalute za čiji vrednost očekuje da će porasti, istu tu kriptovalutu pozajmi i dobije kamatu kao novi vid prinosa kome ranije nije imao pristup.

Mehanizam protokola za pozajmljivanje osmišljen je tako da se umesto spajanja pojedinačnih poverilaca i dužnika, sva sredstva koja poverioci žele da pozajme spajaju u određene bazene likvidnosti (liquidity pool) iz kojih se pozajmice odobravaju. Čitav proces je zahvaljujući pametnom ugovoru (koji je unapred programiran) potpuno automatizovan. Ovaj proces je sličan mehanizmu obezbeđivanja likvidnosti koji smo obradili kod DEX uz bitnu razliku da se ovde sredstva u bazenu likvidnosti koriste za pozajmljivanje, a ne za obezbeđivanje likvidnosti.

U zavisnosti od različitih protokola za pozajmljivanje, moguće je sredstva zaključati u unapred određenom vremenskom periodu, a postoji i mogućnost da sredstva budu povučena u bilo kom momentu. Što se tiče kamate koju poverioci mogu da ostvare na godišnjem nivou, ona varira u zavisnosti od vrste kriptovalute koju deponuju i od protokola koji koriste. U svakom slučaju prosečne kamate od 4% do 8% (a mogu biti i znatno više) predstavljaju daleko bolju investiciju od štednje u banci ili samog držanja kriptovalute, ali i nose sa sobom odgovarajuću dozu rizika.

Zahvaljujući pomenutim pogodnostima kako za poverioce, tako i za dužnike, decentralizovani protokoli za pozajmljivanje rastu neverovatno velikom brzinom. Treba imati na umu i činjenicu da svaki dolar koji je zaključan u nekom DeFi protokolu nije investiran u tradicionalni finansijski sistem. Po grubim procenama trenutna vrednost sredstava zaključanih u decentralizovanim protokolima za pozajmljivanje iznosi oko 100 milijardi dolara uz konstantnu stopu rasta, što je globalno posmatrano ipak zanemarljivi deo sredstava koje su različite finansijske institucije pozajmile u formi kredita građanima, privredi, ali i državama i koji prema nekim procenama na globalnom nivou trenutno iznosi nešto manje od 300 hiljada milijardi dolara.

Poređenja radi, ukupan svetski BDP iznosi oko 84 hiljade milijardi dolara, što je više nego tri puta manje od vrednosti ukupnog globalnog duga. Imajući u vidu već spomenute niske kamatne stope na štednju u banci i na obveznice, hiljade milijardi novostvorenih dolara samo od početka pandemije (ali i drugih valuta uključujući evro), kao i sve višu stopu inflacije, očekivati je rast tražnje za uslugama ovih protokola kao i generalno rast vrednosti kriptovaluta. Rastu DeFi protokola za pozajmljivanje pogoduje i izgradnja odgovarajuće blokčejn infrastrukture, kao i povećanje svesti kod sve većeg broja pojedinaca i biznisa.

Pročitaj i šta je tokenizacija i šta nam donosi.

Autor članka:

Pretraga

Podržite naš rad

Pridružite se Finansijski Putokaz zajednici i budite u toku sa svim novostima iz sveta finansija.

Najnoviji članci

Newsletter